Smrt boli druge

Uredio/la Rad ucenika

May 1, 2021

Autor: Nemanja M. Angelovski

Život predstavlja vremensko razdoblje od trenutka rođenja, do trenutka umiranja. Život je skalamerija povezanih ciklusa koji se uredno ponavljaju i stvaraju harmoničnu kompoziciju koja je posebna za svako živo biće. Život je skup događaja, doživljaja i ideja prenesenih u delo.

Kolektivno smo, kao vrsta, tokom vremena razvili emocije koje se znatno razlikuju od ostatka životinjskog carstva. Živimo bez primitivnih nagona, i tome učimo naše potomke. Prenosimo određena znanja sa kolena na koleno i trudimo se da ovom besmislenom životu damo smisao. Nadolazeći i odlazeći talasi emocija, ideja i radnji nas čine jedinstvenim. Svaka jedinka za sebe.

            Imajući u vidu da kao tvorevina prirode živimo u zatvorenom ciklusu koji nazivamo „život“, svesni smo da svaki događaj, svako razmišljanje i svaki osećaj vodi ka jednoj krajnjoj tački. Taj cilj, odnosno kraj staze života nazvali smo „smrt“.

            Da bismo mi bili rođeni, potrebna su dva roditelja, pa još po dva za njih. Poslednje rodbinske titule u srpskom jeziku idu čak 15 kolena unazad: beli orao i bela pčela. Kada se saberu sve ličnosti koje su bile potrebne za tih 15 kolena, dobija se broj 32,768. Skoro trideset tri hiljade ljudi potrebno da bismo se rodili mi jedni, baš u tom trenutku, toga dana, meseca i godine.

            Od svih tih ljudi, živi smo mi i otprilike deset predaka, što sa majčine, što sa očeve strane. Doživljavajući život, mi doživljavamo sve aspekte koje priroda i vasiona mogu da pruže. Pa isto tako i smrt. Ali, kada se malo zagrebe površina, mi ne doživljavamo svoju smrt. Mi doživljavamo smrt drugih, smrt onih oko nas. Naučno govoreći, nakon smrti nema ničega. Životna energija je iscrpljena i svest ne postoji. Našu smrt doživeće ljudi iz naše bliže okoline, ali ne i mi sami. Mi ćemo biti prisutni samo u prvom trenutku našeg nestanka. Nakon toga, u trenutku nastupanja smrti, mi nećemo biti ništa više no prazna ljuštura koja je nekada bila vesela osoba.

            Isto tako, možemo porediti i časno umiranje koje viđamo u filmovima, serijama i u pričama. „Ratnik mora umreti časno“ je verovatno citat sa kojim se najviše srećemo u bajkama i romanima koje govore o borbama i osvajanjima. Ko će doživeti čast umrlog vojnika? On ne, sigurno. Njegovu čast doživećemo mi, slušaoci koji slušamo o njegovom životu, podvizima i uticaju koji je imao na svet. On nije svestan svoje slave, poštovanja koje mu se pruža i tuge koju imaju njegovi bližnji.

            „Na grobljima moramo biti tihi, spomenicima se ne sme raditi ništa, mora se odati počast umrlim dušama.“ Za čiju to satisfakciju? Pa našu. Mi smo kao društvo stvorili norme, priče i uverenja kako bismo olakšali sopstveni bol i tugu koju osećamo kada izgubimo blisku, dragu i voljenu osobu.

            Sahrane su rituali poslednjeg pozdrava umrlog. Organizuje ih porodica i bliža okolina koja neopisivo tuguje i traga za poslednjim oproštajem i samo još jednim trenutkom provedenim sa umrlom osobom. Sahrane su događaji gde se sve laži i sve mržnje otklanjaju i odjednom svi imaju samo lepe stvari da misle o umrlom. Čist primer griže savesti.

            Tugovanje i vapaj posle smrti, kao i neograničeno poštovanje prema umrlom je ljudska tvorevina za uklanjanje tuge i osećaja griže savesti koju imamo. Grižu savest za nečiju smrt često imaju oni za koje se pao junak žrtvovao, ili članovi porodice kada osoba umre sama, a koja je u tom trenutku trebala biti okružena prijateljima i porodicom.

            Ljudi su kao vrsta stvorili mehanizme otklanjanja tuge i savesti, otklanjanja tereta sa pleća i uma. Jedan od tih mehanizama jeste upravo i umiranje. Mi kada umremo, nećemo imati neko mišljenje o tome. Nećemo znati ko nas u tom trenutku voli a ko ne. Možemo samo da slepo verujemo tuđim rečima „volim te“ do poslednje sekunde našeg života. Nakon toga, budućnost našeg beživotnog tela prepuštamo ljudima u koje smo imali poverenja.

            Nadamo se da će nam nakon smrti naši prijatelji i porodica ispuniti poslednje želje. Ali, šta ako to ne učine? Pa ništa. Mi to nećemo znati. Verovaćemo im na reč, sve dok se ne izdahne i poslednji komad snage života. Nakon toga, sve je na njima. Oni će to uraditi kako bi sebi olakšali naredni period i kako bismo im ostali u lepom sećanju, i da ih po poslednji put ostavimo zatečene lepim osećajem zahvalnosti.

            Sve u svemu, ovo je kompleksna tema. Poenta svake priče je ista: Našu smrt ne doživljavamo mi, nego svi osim nas.

Slični tekstovi!

 

Sociologija porodice

Sociologija porodice

Sociologija porodice je jedna od mnogobrojnih socioloških disciplina, koja proučava interakciju porodice, kao osnovne ćelije svakog društva i samog društva u celini. Bavi se analizom različitih tipova porodičnih odnosa, proučavanjem funkcija porodice i njenim istorijskim razvojem.

read more
Socijalizacija ličnosti

Socijalizacija ličnosti

Termin socijalizacija se u sociologiji koristi sa naglaskom na uticaj socijalne sredine na razvitak ličnostii. Francuski sociolog Emil Dirkem je koristio ovaj termin da bi označio događanje podruštvljenja čoveka, tj. delovanje društvenih uslova na oblikovanje ljudske...

read more
Judaizam

Judaizam

Jevrejstvo/judaizam nije samo skup religijskih simbola, već obuhvata istoriju jevrejske zajednice. Jevrejstvo predstavljanajstariju monoteističku religiju. Jevreji su živeli na prostorima oblasti Mesopotamije i drevnog Egiptai bili su nomadi. Poreklo reči „jevrejin“...

read more
Hrišćanstvo

Hrišćanstvo

Hrišćanstvo je nastalo u Judeji,u prvom veku pre nove ere, kada je Rimom vladao car Tiberije, aJudejom upravljao Pontije Pilat. Ko je bila majka Isusa Hrista? (devica Marija). Bilo bi dobro ukazati ina priču o bestelesnom začeću, o bogočoveku Isusu, i o njegovoj...

read more