Nikola T. Božilović, rođen 11. februara 1951. godine u Rogatici (BiH). Doktor socioloških nauka, redovni profesor na Departmanu za sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu, u penziji. Osnovne studije sociologije prethodno je završio na istom Fakultetu, da bi posle diplomiranja dve godine radio kao novinar kulturne rubrike „Narodnih novina“ u Nišu. Godine 1979. izabran je za asistenta na predmetu Sociologija kulture, potom magistrirao i doktorirao, biran u sva nastavnička zvanja do najvišeg i u navedenoj oblasti ostao do kraja svoje akademske karijere. Deset godina (1993-2003) držao je i nastavu iz predmeta Sociologija sa sociologijom kulture na Višoj muzičkoj školi u Nišu (potom i na Fakultetu umetnosti). U toku školske 2011/12 predavao je Sociologiju medicine na Medicinskom fakultetu u Nišu.
Na osnovnim studijama Sociologije predavao sledeće obavezne predmete: Kulturologiju, Sociologiju kulture, Sociologiju umetnosti i Sociokulturnu antropologiju, a držao je nastavu i na nekoliko izbornih predmeta (Sociologija filmske komunikacije, Pop i rok kultura i Kič kultura). Na doktorskim studijama predavao Sociologiju kulture. Kao član istraživačkih timova ili šef podprojekata učestvovao je na nekoliko projekata Filozofskog fakulteta u Nišu.
U dva mandata, periodu od 2005-2009, bio je urednik međunarodnog časopisa Univerziteta u Nišu Facta universitatis (serija Philosophy, Sociology, Psihology and History). Član je uredništva časopisa European Journal of Social Behaviour (Panteion University, Athens, Greece).
Nikola Božilović je objavio 14 samostalnih knjiga sa sledećim naslovima: Sociologija i kultura (1985), Filmska komunikacija (1996), Sociologija kulture: prolegomena (1998), Odiseja filma (2000), Kič: Studija o čoveku i pseudokulturi (2002), Rok kultura (2004), Kič kultura (2006), Kultura i identiteti na Balkanu (2007), Umetnost, kreacija, komunikacija (2008), Izvan glavnoga toka: sociologija muzičkih potkultura (2009), Sva lica kulture: Studije i ogledi iz antroposociologije (2010), Kulturno klatno: Ogledi o tradiciji i modernizaciji kulture srpskog društva (2014) Ogledi o popularnom (2016). Jedno delo Nikole Božilovića, Kič kultura, prevedeno je na slovački jezik pod naslovom Gýčová kultúra (2014) i publikovano u Bratislavi u izdanju kuće Malé centrum.
Profesor Božilović objavio je i preko 80 naučnih radova u eminentnim časopisima u zemlji i inostranstvu, koji se odnose na stvaralaštvo u oblasti kulture i umetnosti – na fenomene visoke i popularne umetnosti, kreacije i recepcije, umetničke publike i ukusa.
Učestvovao je u brojnim komisijama za odbranu doktorskih i magistarskih teza, kako na svom matičnom fakultetu tako i na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
Sa profesorom Božilovićem razgovarali smo o njegovom viđenju značaja sociologije, ulozi sociologa, budućnosti društvenih nauka, ishodima sociologije kao nastavnog predmeta i drugim važnim temama. Prenosimo intervju u celini i zahvaljujemo se profesoru Božiloviću na odzivu i inspirativnom razgovoru.
- Zbog čega ste odlučili da studirate sociologiju?
Ne mogu reći da su me na to inspirisali gimnazijski profesori, niti tadašnji udžbenici sociologije. U to vreme sociologiju u srednjim školama su predavali mahom pravnici, a udžbenici su bili zatrpani gomilom ispraznih marksističkih definicija (društva, strukture, društvenih grupa, društvenih odnosa, države i sl.) koje su možda imponovale učenicima sa dobrom memorijom, ali ne i onima koji su hteli da društvo ne uče nego da ga promišljaju. Na sociologiju me je uputio moj profesor filozofije (!) smatrajući da ću svoje sposobnosti filozofske kontemplacije moći dobro da primenim na tumačenje društvenih pojava. Poslušao sam ga i – nikada se nisam pokajao.
- Po čemu pamtite srednjoškolske i studentske dane? Kako se bavite sociologijom u penzionerskim danima?
Srednjoškolske dane tih šezdesetih pamtim po godinama kada je svet počeo da se menja u pozitivnom smislu i kada se na budućnost gledalo sa puno opravdanog optimizma. Živelo se sve bolje iako ne u smislu nekog materijalnog obilja. Bilo je puno dobre muzike (rokenrol, pop, soul, ritam i bluz) i urbane zabave (igranki, književnih večeri, večeri poezije, likovnih izložbi, rok koncerata). To se prenelo na sedamdesete – moje studentske dane, samo sa nešto više znanja i ozbiljnosti. Bilo je to doba kada je mladost slavila samu sebe i kada su mladi počeli kršiti društvena pravila. Danas kada sam u penziji, oslobođen sam dosadnih sastančenja i učestovanja u raznoraznim komisijama, ali mi nedostaje komunikacija sa mladima. Taj hendikep nadomeštam time što pišem naučne i stručne radove na kulturološke teme u kojima mogu da iskažem svu svoju sociološku imaginaciju, potpomognutu velikim iskustvom. I sve to prenesem na mlađe koleginice i kolege, pre svega studente sociologije.
- Šta je za Vas sociološka imaginacija?
Bez imaginacije, što će reći mašte i dovitljivosti nema dobrog sociologa. Greše oni koji misle da je sociologija zapisana u knjigama. Ona je prisutna svuda oko nas – na faksu (u školi), u odnosu dece i roditelja, komunikaciji sa grupom vršnjaka. Sociologija se nalazi takođe u šoping-centrima, megamarketima, bibliotekama, kino-dvoranama, na fudbalskim stadionima, na pijaci… samo je treba prepoznati. Knjige su tu tek da vas inspirišu, daju ideju, podstaknu maštu i probude invenciju. Pri tom, sociologija nije nikakva ezoterična disciplina jer je vezana za društvenu praksu i svakodnevni život.
- Koja bi trebalo da bude uloga sociologa? Kako Vam se čini uloga sociologa u našem društvu?
Sociolog je pre svega kritičar društva, kao što je i sociologija kritička nauka. Sociolog ne sme biti pristrasan, još manje apologeta ovih ili onih političkih stranaka. Njegov jedini alat, oruđe i rekviziti dati su u metodama i tehnikama istraživanja. Putem njih on otkriva činjenice koje političarima mogu služiti kao orijentiri ili putokazi u trasiranju razvoja društva. Ali ništa od toga ne vredi bez lične inicijative sociologa-istraživača. U stilu poznate Njegoševe izreke: „U rukama Mandušića Vuka svaka puška biće ubojita“. Takva bi trebalo da bude uloga sociologa. Međutim, u društvima nedovršene demokratije i razorenih institucija, kakvo je ovo naše, sociolozi nisu poželjni jer otkrivaju pojave koje nisu po ukusu vlasti. To, opet, može biti još veći podstrek aktivizmu sociologa jer oni mogu ponajbolje ukazati na negativnosti u društvu, na zloupotrebe i propuste u funkcionisanju sistema i, kao najvažnije, naznačiti puteve njihovog razrešavanja. Ukratko, uloga sociologa u našem društvu može biti značajna samo ako se mi sociolozi izborimo za to.
- Koji bi, po Vašem mišljenju, trebalo da budu ishodi sociologije kao nastavnog predmeta u srednjim školama?
Teorijska osposobljenost učenika za razumevanje i objašnjavanje društvenih pojava. Sticanje znanja koja pripomažu samostalnoj analizi i komparaciji različitih društvenih i kulturnih sistema i modela. Razvijanje smisla za samostalno prepoznavanje anomalija u društvu koje ometaju funkcionisanje društvenih institucija i društva u celini.
- U čemu se ogleda značaj sociologije (a posebno u kriznim periodima)?
U kriznim periodima su svi elementi društvene strukture u – krizi. Dakle, kriza zahvata ekonomiju, savremenu porodicu, obrazovanje (od predškolskog do visokog), pravni sistem, zdravstvo, kulturu i njene institucije (film, pozorište, muzeji, biblioteke, istorijski arhivi), religiju i instituciju crkve, sport i sportske organizacije. Budući da je sociologija „najopštija nauka o društvu“, to su i njene kompetencije najveće. Ona neće razrešavati krizu deo po deo već celovito, sistemski. Jer, društvo nije običan skup elemenata koji ulaze u njegov sastav, već totalitet u kome svaki element strukture ima uticaj na strukturu kao celinu (i obratno).
- Kako vidite budućnost društvenih nauka na globalnom nivou?
U ovom momentu budućnost civilizacije čini se neizvesnom, pa tako i svega ostalog. Velike sile i njihovi mali „sateliti“ tretiraju društvene nauke kao nekakav suvišak. U vremenima krize moćnike interesuje jedino boja novca. Međutim, čovek kao biće kulture daleko premašuje potrebe bioloških organizama. To najbolje potvrđuju savremena dešavanja u svetu sa ogromnim migracijama stanovništva, a naročito najnovija pandemija virusa covid-19. Lekari sveta pokazali su se nemoćnima pred „nevidljivim neprijateljem“, pa u pomoć pozivaju nauke koje mogu dati bolje odgovore na ovakve probleme. Virus nije samo zdravstveni problem, on je ustalasao celokupnu ljudsku zajednicu. Ekonomije društava su u opasnosti, pojedine države dekretima ugrožavaju slobode i prava građana, u svetu masovno dolazi do gubitka poslova, brakovi se raspadaju, porodica je u krizi, psihičke traume pojedinaca narastaju. Dve najopštije nauke, ona o čoveku – antropologija i ona o društvu – sociologija, jedine su u stanju da utvrde međuzavisnost ekonomskih, pravno-političkih, demografskih, psiholoških, kulturnih i drugih činilaca i – ponude rešenja. Ma kako to nekima danas zvučalo preoptimistično i prepotentno, „političku životinju“ iliti „društveno biće“ (onog Aristotelovog zoon politikona) niko ne može bolje poznavati od sociologa. Budućnost društva na globalnom nivou nezamisliva je bez društveno-naučnih, što će reći socioloških istraživanja.
- Da li imate neki savet za srednjoškolce koji bi želeli da upišu sociologiju ili studente sociologije?
Za prve, posmatrajte društvo i ako (ne) vidite svoju perspektivu življenja u njemu – upišite studij sociologije. Znaćete šta i kako dalje. Drugima poručujem: čitajte literaturu, posećujte predavanja, budite aktivni na njima i – slušajte sebe.
- Za kraj intervjua, zamolili bismo Vas da našim čitaocima (mahom srednjoškolcima) preporučite film, knjigu ili pozorišnu predstavu, koji im mogu pomoći u boljem razumevanju našeg društva.
Teško je opredeliti se za jednu knjigu ili film. Ipak, za one koji se žele baviti sociologijom, pre svega onom koja proučava društvo polazeći od kulture, preporučujem knjigu Edgara Morena Duh vremena (1-2). Ona spada u klasična dela kulturološke literature. Vrlo je inspirativna za kulturologe-početnike, a njen autor je čovek (sociolog, filozof, psiholog, antropolog) u kome je na briljantan način sintetizovana velika erudicija i sjajna imaginacija. Iste dileme važe za film. Ipak, preporučujem dva filma francuskog novog talasa – 400 udaraca, Fransoa Trifoa i Do poslednjeg daha, Žan-Lik Godara. Takođe i filmove iz bogatog umetničkog opusa Vudija Alena i Kventina Tarantina.